nea više...
ostaju samo uspomene

novi početak kraja

pauza...
vratit ću se...možda sutra...možda za mjesec dana...

ali vratit ću se

...
živimo kao da nikada nećemo umrijeti...a onda umremo kao da nikada nismo ni živjeli...
malo je ljudi koji ostave trag u ovom beznačajnom svijetu
mnogi traže slavu u kriminalu...u zlu
malo je onih koji žele pokazati ljepotu života drugima...
koji...unatoč svim problemima i bolesti...ne posustaju...
vole...ljube...i povrh svega i oni sami su voljeni




oni su moć...oni su snaga ovog društva...
borbom za bolje sutra pružaju primjer...
naposlijetku i sami postaju primjerom
oni su ljudi za kojima plaču i oni koji ih nikad nisu upoznali
takvih ljudi ima malo i njihov rad dolazi do izražaja poslije njihove smrti
[rest in peace]

problemi....
I just don't care


briga me...u zadnje vrijeme za sve...
ne znam kamo to vodi....
no...sigurno je da ću otkriti...
umorna???
očito.
možda kraj prijateljstva???
očito.
[ako ne sjednemo i ne popričamo kao ljudi...]

svaki čovjek izgubi nekog do kog mu je stalo...
moglo bi se reči voli
zašto nije tako jednostavno??
nikad...

Lexie ima teoriju...istinitu teoriju...
život je jednostavan...a ljudi ga kompliciraju??

ako je tako jednostavan...
zašto jednostavno ne može biti...
...
jednostavan??

istina je da dok to imamo ne znamo cijeniti...
počnemo tek kad to izgubimo...
[treba se i nešt raditi...
ok...ok...dosta crnog humora]

ljubav koju nam daju...
to je nešto najvrijednije...
a tek ako ju znamo primiti...
vratiti....
svaki trenutak proveden s njima počnete cijeniti...
žalite za izgubljenim trenucima i propuštenim prilikama...
zašto...


još osjećam da mogu nešto popraviti...
no ne želim??
očekujem da će one promijeniti stav...
znam da do toga neće doći...
vjerojatno....
ali opet...
nedostajat će mi dugi telefonski razgovori....
smijeh...
sreća...
nedostajat će mi...
sve...
jedino što mrzim....mrzim u ovom trenutku su svađe...
mrzim ih...

ako je to cijena koju moramo platiti??

kakva uopće cijena...
nekih podlih ljudi kojima smeta jer nije po njihovom...
il ne dobivaju svu pažnju kao prije...
jer nije sve isto...

i ja bih željela da bude kao prije...
ali neće...
NIKAD

strah me...izgubila sam već dvije osobe... ne prođe ni dan...a da ne plačem...zbog tog
ne želim ponovno izgubiti...
jedino što me drži na životu...
jedino za što želim živjeti....
jedino za što ima smisla živjeti...

izgubljena sam...

ZNATE LI...ŽELITE LI ZNATI...CURE ODGOVOR??

u ovom postu nema ništa općenitog...
sve je osobno...svaka riječ ima svoje značenje...

ZAŠTO???
to je pitanje koje mi se cijelo jutro nameće u mislima...
ne znam odgovor...
željela bih vrijeme vratiti...dvije godine unatrag...
tada je sve bilo savršeno...
nikad se nismo svađale...nikad
bile smo složne...voljele smo se i nismo imale tajni...
danas to više nije tako...
moje najfrendice neprestano se svađaju...
ponekad se...pokušavajući ih pomiriti i sama uvalim u svađu...
više ništa nije jednostavno...
možda je prije bilo jednostavno...jer nismo znale što se oko nas događa??

možda...
a možda nas je okolina promijenila...
vjerojatno...




jedino što u ovom trenutku želim jest popravit trenutno stanje...
mentalno....
i uspjet ću...
jer imam uza se osobe koje me vole...
Dee ženske

[naslov će samo nekoliko osoba uspjeti objasnit...]

danas je teško biti mlad…
toliko zla…nevolja oko nas…
svi odrasli su bila djeca…
ali oni to zaboravljaju…krive nas za nešto što su i oni radili…
krive nas za ono što još i danas rade…
čovjek mora stati…i zapitati se…
KAMO TO VODI??

vodi nas u ludilo…u začarani krug nepovjerenja…mržnje i oholosti…
jedna pogreška vodi drugoj…
to je nepisano pravilo…
nema nam spasa…
kad krenemo ne znamo stati…
jer danas nema granica…
one ne postoje…
jednostavno su zagubljene…s vremenom…

tako ni meni više nema spasa…
samo čekam taj dan…
čekam…i čekam…

dan kada će moj poštovani otac primiti tako dugo prijeteći poziv…
od gospodina razrednika…
čekam taj izraz lica…to izgubljeno povjerenje…osjećaj izdaje??
ne želim to napraviti…ali očito je da ću se samo tako trgnuti…
znam da griješim…i u čemu…
ali nemam razloga da pokušam savladati prepreke i priječi na drugu stranu…na svjetliju stranu života…
ili to ne želim??

želim se samo prepustiti sreći…učiniti nešto što me čini sretnom…
to već dugo nisam…
ne znam što je to…

toliko misli mi se isprepliće trenutno…
jednostavno ne znam što učiniti…

ZNA LI ITKO??

valjda…vjerojatno…
no…ja nisam ta…
željela bih popraviti…vratiti vrijeme…

no…koliko bi ljudi u promijenjenoj budućnosti patilo zbog moje sreće...a da su trenutno sretni??




ponajviše bih se željela ispričati…
(nemojte da vas ovo šokira)
učitelju biologije…
zbog neprestanog smijuljenja…
ometanja nastave…
maltretiranja…i živciranja…

učiteljici na zamjeni…engleskog…
zbog…
ometanja nastave smijuljenjem…
dovikivanja s dejom preko cijelog razreda…
govorenja gluposti...
lišća u njezinom aspuhu...

učitelju engleskog...našem predragom razredniku...
zbog...
trenutnog stanja imenika...(ak se sjećaš dea...al on ne zna)
nesprestanog smijuljenja i dovikivanja...
...
i mnogih gluposti za koje ni ne zna...
i za ponašanje koje mora trpjeti...

toga ima puno više...punooooo...
samo bih još dodala učitelju geografije zbog cole na njegovom autu...danas...
heh

kad bih napisala na papir stvari u kojima sam pogriješila...
sama bih se začudila...

svi...ljudi koji nas poznaju godinama...
svakog nas dana podnose...
donijeli su zaključak...koji je moram priznati...istinit...
htjela ja to ili ne...

otkad su u naše živote došli ljudi 8.b...
MI...(tina...tamy...dea...)
poslije nije spominjano u pozitivnom smislu...

željela bih to promijeniti...no...
nemam više snage...

eee....ljudovi...ovaj post je došao totalno iznenada...ne znam kaj mi je...
ne mogu se zaustavit...prehepi sam...
no...
drago mi je...nakon toliko vremena...
odlučila sam život gledat...kako sam ga i prije gledala...sa one druge strane...
razmislila sam...i...sad znam...

tražit ću prave prijatelje...a ne one koji me stalno vrijeđaju i ponižavaju...
previše vjerujem ljudima...i previše im dajem...a zauzvrat dobivam...svakodnevno vrijeđanje i ponižavanje...istina je da ni ja nisam ravnodušna...vratim im...no...želim to promijeniti...
željela bih samo prijatelja koji će me zaštititi...i razumijeti...
zar je to tako puno?!?!?
Jezik prijateljstva nisu riječi nego značenja.
Nije prijatelj onaj koji ce to reči već onaj koji ce to poreći, a djelima steći!

boli me za sve...
neću se živcirat zato što ljudi nemaju svoj život...onda zabadaju nos u moj...

ako mi netko kaže da je eko-himna glupa...bzvz...shvatit ću to kao ljubomoru...
nisam ja rekla da je moje trebalo postat himnom...drugi su rekli...
ako možete bolje napisat...ja ću vas podržat...

ponosit ću se time što sam i tko sam...
nije sve u izgledu...ni u džepu(novci)...ništa ne traje zauvijek...pa ni novci...ni kupljene diplome...imam nešto u glavi...i to ću iskoristit...

neću uništavat svoj život...
zbog nikog...
nitko nije toga vrijedan...previše je onih koji su me povrijedili(i oni koje sam jako voljela...i još ih volim...)
ne zaslužuju to...a-a
ni ja to više ne želim...ne želim se probuditi i vidjeti sivilo oko sebe...
ožiljke koji bole...svrbe...
a najviše bole sjećanja na ono što skrivaju iza sebe...
Najbolje je za čovjeka da provodi život što više u dobrom raspoloženju, a što manje u zlovolji.


pokušat ću se kontrolirat...iako je to nemoguće...

pozdravljam vas...idem...u zaborav...moje riječi su ionako neostvarene želje koje još čekaju...a čini se...da dolazi i njihovo vrijeme...

p.s.ljudi koji će ovo čitati...a znaju me...pogotovo oni s kojima sve dijelim...neka razmisle...jer spremna sam u ovom trenutku sve učinit...da bude po mom...
samo želim prijatelja...
oni znaju u čemu su pogriješili...i mogu to ispraviti ako žele...

sve je bilo tako savršeno...
savršeno...
ali bilo je...
opet se vraćam na staro...

jedan loš potez...jedna loša stvar i opet mi je sve crno...
ne znam...
u zadnje me je vrijeme lako izbedirat...
jedina osoba kojoj se veselim na cijelom ovom svijetu je tamy...
iam osjećaj da me ona jedina još shvaća...
znam da to nije tako...
ali...



svađam se s ljudima u koje sam imala punoo povjerenja...očito je da sam previše vjerovala...hvala...

nakon sat vremena...

jedan frend s kojim se puno svađam...još uvijek...
on će u ovom postu biti d.
znam da sam i ja depresivna...no tek sad vidim kak je ljudima oko mene...
d. je...čini se depresivan...iako to ne želi priznati...
frendovi...
a tko drugi?!?!
ne znam kaj mu je...al ljudi ga totalno lako razjebu...
nekako mi ga je žao...
ne znam...

totalno sam iživcirana....totalno...

sutra je novi dan...novi...
i to mi nitko ne može oduzet...
da...
tako je....
idem...

drugi post...drugi dan...drugo vrijeme...ista osoba...isti problemi...ista bol...
isto raspoloženje...isto razočaranje...iste suze...

više ne znam kam...lijevo...desno...naprijed...il...nazad...sve mi je isto...ravno...sivo...




...jednolično...

mnogi govore...nije sve crno...ima i drugih boja...crna je out...itd...
ok...to prihvaćam...poštujem...i cijenim...
za mene postoje samo dvije boje...crna i crvena....


najgore je kaj...frendovi...najfrendovi...
...
njima je sve smiješno...kažem im nešt kaj fkt mislim...a oni se smiju...
očito je da me ne shvaćaju ozbiljno...i...misle da radim gluposti da bih skrenula pozornost na sebe...no...to nije točno...ne...
nije...
ne želim...ne želim nikakvu pažnju...nikakvo razumjevanje...nikakvo sažaljevanje....ni pomoć...a najmanje što želim su ljubav i utjeha...
...ionako me nitko ne razumije...tako...da....neću objašnjavat....
što radim...i...ZBOG KOGA TO RADIM...moja je stvar....samo moja...moja...i ničija više...




jedino...što me još veseli...su uspomene...sjećanja...na nešto kratko...ali opet...nešto...što jako nedostaje....

Svježe uspomene je teže dohvatiti, bolnije su.

ewo mene opet....došla sam u napast da napišem novi post...i...evo sad ga pišem...ne znam kaj...no...samo tipkam...u zadnje vrijeme sve je dramatično...iam osjećaj da su se svi okrenuli protiv mene...i...prije kojih 20 minuta....sam otkrila ono što sam znala...al opet nisam htjela znat...




svakog trenutka...nova...istina...bolna....
najgore je kaj ja samo šutim...ak nešt kažem...posvađamo se...ak nešt prešutim...posvađamo se...
Moja se bol razlikuje od svih drugih; ona mi se sviđa, raduje me; moja je bol ono što želim i moja je patnja moje zdravlje. Čemu dakle da se žalim, moja bol dolazi iz moje želje; moja želja postaje moja bol, ali mi je toliko ugodno to željeti da divno patim, i toliko je radosti u mojoj patnji da uživam u bolesti.
Chrétien de Troyes

plačem...i...plačem...uvijek postoji neki razlog...uvijek me povrijede osobe do kojih mi je jako...jako stalo....
zar sam to zaslužila....ne znam...očito....

samo bih željela imat nekog kraj sebe...da mu mogu sve reči...a da me on utješi...i nikome ne kaže...


Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj.
Albert Camus

i...opet...plačem...